Mali spomenar i uspomenar Osijeku

Tri su me grada trajno obilježila, dva hrvatska i jedan njemački: Slatina, Osijek i Göttingen. Sretno djetinjstvo u rodnom gradu, te davne dane, doživljavam danas kao mitsko prostranstvo. Ondje sam pročitao knjige bez kojih bi moja budućnost možda pošla u drugom smjeru. Kod bake i majke učio sam klavir, a na radiju sam prvi put čuo Bacha, Beethovena, Brahmsa i Dvořáka. Kockice za životopisni osvrt sadrži knjiga SMS eseji (2010). Dragocjena mi je uspomena na promociju u Slatini, gdje ju je predstavio dragi prijatelj Nedjeljko Fabrio. Sjećanja na njemački sveučilišni grad, jedan od centara fizike i matematike u svijetu, gdje sam studirao germanistiku i muzikologiju, ugradio sam također u esejističke knjige. Prije dolaska nacista na vlast ondje su disertanti bili Oppenheimer, Fermi i Teller, koji su bitno pridonijeli izgradnji prve nuklearne bombe. O gimnazijskim godinama u Osijeku svjedoči memorijal Zlatku Boureku, objavljen u Vijencu 9. travnja 2020.

O gimnazijskim godinama u Osijeku svjedoči memorijal Zlatku Boureku, objavljen u Vijencu 9. travnja 2020.

-

U nevidljivom spomenaru postoje, međutim, tolike neispisane stranice da je potreba da se one ispišu sve jača / Snimio Davor Javorović / PIXSELL

U nevidljivom spomenaru postoje, međutim, tolike neispisane stranice da je potreba da se one ispišu sve jača. Osječki dani obuhvaćaju još mnogo širi raspon slika, dojmova, raspoloženja, glazbenih iskustava, knjiga, pa i znakovitih povijesnih činjenica. Impresionistički trenuci spajaju se s političkim spoznajama o neposrednoj zbilji. Budući da se i u mnoštvu krhotina svijesti nameće neki red, spomenut ću ponajprije svoju sklonost otkrivanju protuslovlja.

Neobična proturječja

Bit će da je to bilo prve školske godine u Osijeku kad sam u domaćim novinama pročitao vijest da je slavonski veleposjednik Gutman (kojemu su pripadale i prostrane šume u slatinskom kraju) osuđen na smrt i strijeljan, pod izlikom da je surađivao s okupatorom. Spoznao sam da su sudski spisi i činjenice dvije posve različite stvari. Otkud „suradnja a okupatorom“ kad je svaki upućeni suvremenik znao da je Gutman kao „nearijevac“ za ustaškog režima morao potražiti spas u Švicarskoj da očuva glavu. Nakon svršetka rata vratio se u Jugoslaviju nadajući se da će mu biti vraćen barem dio imetka. Vlastima je postao stalna smetnja. Ishod se nije krio, novinarima su pruženi podaci o okrutnom činu. Izdaleka se nameće usporedba sa „slučajem Stepinac“, s procesom o kojemu su novine revno izvještavale. Cinik bi rekao da je Gutman kažnjen za naivnost: morao je znati da je njegov zahtjev u doslovnom smislu riječi ubitačan. Staljinističke metode bile su sveprisutne.

Zašto sve to bilježim? Zato što sam svjestan neobičnih proturječja. Budući da sam žudio za novim knjigama, redovito sam zalazio u knjižare i antikvarijate. Bio sam itekako iznenađen kad sam vidio da se u svim trima antikvarijatima, čak i u izlozima, ne nude samo starija, Minervina izdanja Krležinih djela (neki svesci s dragocjenim fotomontažama Franje Brucka na ovitku) nego i mnoge njemačke knjige. Vlasti su bile ili posve zaokupljene krojenjem dnevnih parola, ili su smatrale da ne treba uklanjati knjige napisane na jeziku Marxa i Engelsa, bez obzira na to radi li se o beletristici ili o znanstvenoj literaturi. Tako je u antikvarijatima ostalo svjdočanstvo o osječkoj djelomice germanofonoj prošlosti. Što sam kupovao? Mnoga glazbena izdanja (Schuberta, Bee­thovena, Brahmsa). A još više beletristiku. Nisam prezirao Karla Maya (koji mi je danas dosadan), zbirke pjesama Ericha Kästnera (knjige što su ih nacističke horde 1933. javno spalile), roman Stepski vuk Hermanna Hessea, rane novele Thomasa Manna (Tonio Kröger, Smrt u Veneciji i druge).

Našao sam i prvi svezak Proustova romanesknoga ciklusa u njemačkom prijevodu. Nijemci su velikog Francuza prevodili vrlo rano, već dvije godine nakon autorove smrti. Jedan mi je događaj u vezi s Mannom ostao uzbudljiv do danas. Netko mi je rekao da se u Donjem gradu nalazi knjižnica koja ima bogat fond njemačkih knjiga. I doista. Posudio sam ih nekoliko, ali jedna je otvorila nove obzore. Vozeći se tramvajem u Gornji grad, čitao sam Mannov opsežan esej o Schopenhaueru, objavljen 1938. u Stockholmu, kad je autor bio emigrant u Švicarskoj. Kako je ta rijetka knjiga dospjela u Osijek, više se ne može odgonetnuti. O njemačkom filozofu, koji ima uporište u romantizmu, nisam tada ništa znao, jer ga u obiteljskoj biblioteci nije bilo. Mann me dakle uveo u misaoni svijet u kojemu se združuju estetska i etička pitanja. Prikazao je problematiku riječima beletrista, koji je u svojoj mladosti imao tri duhovna voditelja: Schopenhauera, Wagnera i Nietzschea. Za vrijeme studija u Zagrebu i Njemačkoj uputio sam se u njihova djela, koja su mi bila potrebna za disertaciju. Wagnerovu sam glazbu otprije dosta dobro poznavao, no nisam bio upućen u njegove teoretske radove, na primjer o odnosu između opere i drame.

I jedna druga knjiga mi je u maturalnoj godini mnogo značila. Bio je to roman Kontrapunkt života Aldousa Huxleyja. Predratni prijevod Lava Medanića bio je tako naslovljen. Neobično poticajna proza intelektualne naracije nekoliko me dana posvema zaokupila, a posebno poglavlja u kojima se intelektualnost stapa s osjetilnošću u obliku prikazivanja glazbenih doživljaja. U posljednjem poglavlju neki likovi romana slušaju odlomke iz Beethovenova gudačkog kvarteta, opus 132. Kako opisati najapstraktniju umjetnost – to je bio Huxleyjev eksperiment. Iste sam godine u jednom gornjogradskom antikvarijatu našao izbor iz autorove opsežne esejistike: Maslina i drugi eseji (Zagreb, 1939). Dva eseja duhovno me prate do danas: Tragedija i cijela istina  i Glazba noću.

Glazba je natuknica za povratak iz svijeta fikcije u iskustvenu zbilju. Četiri godine Osijeka znače i četiri godine glazbe. Kod svoje profesorice klavira Hermine Munk upoznao sam aktivno povijest klavirskih djela u široku rasponu od Bacha do Debussyja. Bila je idealna nastavnica, koja nastavne sate nije gradila po školskoj shemi, nego je komentirala stil, duh i povijesno mjesto pojedine skladbe. Mozart je bio isto tako prisutan kao i Schubert, Chopin i Rahmanjinov.

Glazba – povratak iz fikcije

Nisam propustio gotovo ni jedan koncert Osječke filharmonije pod ravnanjem maestra Lava Mirskoga, koji ju je vodio i brusio od početka u dvadesetim godinama. (Spomenuo sam ga u članku posvećenu Zlatku Boureku.) Ne znam kako bih danas prosudio zvuk tog orkestra, ali zasigurno nije bio provincijalan. Dokaz je činjenica da su na koncertima gostovali vrlo ugledni solisti iz Francuske, Italije, Češke i Poljske. Živo se sjećam na primjer francuske pijanistice Monique de La Bruchollerie i poljske violinistice Wande Wilkomirske. Znatiželjan čitatelj naći će ih u Muzičkoj enciklopediji Leksikografskog zavoda. Umjetnice koje su obišle svijet ne bi nastupile sa slabim orkestrom. Samo jedanput došlo je u nekoliko taktova do nesklada između solista i orkestra, ali za to nije bio kriv maestro Mirski. On je svojom vještinom spasio situaciju; kriv je bio solist, kojemu je zakazala memorija.

Osječko kazalište (HNK) imalo je operna i dramska uprizorenja vrijedna pamćenja. Dobro se sjećam Ivana Martona i Slavka Midžora. Neizbrisivo pamtim Martonovu interpretaciju jednog lika (cinika) u snažnoj ranoj drami Maksima Gorkoga Na dnu. Redatelj i scenograf bio je, ako se ne varam, ruski emigrant Aleksandar Vereščagin. Usput rečeno, među emigrantima bilo je, osobito u krugovima umjetnika i gimnazijskih nastavnika, više izbjeglica iz vremena  Lenjinove revolucije nego što bi se očekivalo.

U gimnaziji sam vrlo rano upoznao pojedina Krležina djela, među njima ciklus o Glembajevima. Čitatelju ne mogu dovoljno impresivno predočiti kako mi je bilo kad sam gledao U agoniji, uostalom devetnaest godina nakon autorova poznatog osječkog predavanja, koje je bilo svojevrsna najava osječkog uprizorenja u rujnu godine 1947. Sjećam se svake pojedinosti te predstave. Lenbacha je tumačio zagrebački i osječki glumac Amand Alliger, glumica češkoga podrijetla Sonja Sirekova bila je Laura, a iznenađenje je bio nastup Slavka Midžora u ulozi Križovca. Njegova je suverena gluma začudila sve gledatelje koji su ga pamtili iz opereta. Vidio sam ga nekoliko mjeseci ranije u Tijardovićevoj opereti Mala Floramye i zaključio da mu je to autentična sfera. Upoznao sam zagonetnu sposobnost snažnih glumačkih ličnosti da budu jednako uvjerljivo i Hamlet i Škrtac.

Tko o osječkom repertoaru želi saznati više, naći će ga iscrpno izložena u odličnoj dokumentaciji HNK u Osijeku 1907. – 2007, koju je uredila Antonija Bogner-Šaban. I mojoj je memoriji znatno pomogla (iako začudo nema osvrta na predstavu koju sam vidio).

Od kazališta do središnjega trga, koji je u povijesti nekoliko puta promijenio ime, nije daleko. No ti me koraci još jednom vraćaju glazbi – ali drukčijoj, takozvanoj zabavnoj. Zašto takozvanoj? Zato što manje-više proizvoljno razvrstavanje u „ozbiljnu“ i „zabavnu“ nema temelja u slušnoj percepciji. Postoje tvorevine koje su namijenjene zabavi, a zapravo su propisan davež. Sretna je okolnost što za mojih osječkih dana nije bilo produkcije à la Eurosong. Privlačio me tadašnji klasični džez kakav su zastupali veliki američki improvizatori poput Theloniusa Monka i Errola Garnera. Notni materijal njihovih ispisanih kompozicija bio je pri ruci jer je Osijek u predratnim godinama imao vrlo razvijen glazbeni život u znaku džeza i specifične plesne glazbe.

Ukratko, našao sam se jednog dana pred secesijskom zgradom osječke radiostanice na trgu, gdje je ujedno bila, u prizemlju, dvorana u kojoj je nastupao plesni orkestar pod vodstvom izvrsnog trubača Brace Bema. Priključio sam se tom sastavu jer sam smatrao da znanje stečeno na Ba­chu i Brahmsu dopušta i metamorfoze. Treba podsjetiti na činjenicu da je ekskluzivni džez-pijanist Lennie Tristano prije svakog nastupa u klubu u New Yorku kao uvod odsvirao po jednu od Bachovih invencija.

Klaviriste je u moje vrijeme privlačio na primjer boogie-woogie, a trubačima je bio uzor Louis Armstrong. Ništa od toga nije bilo u kronološkom pogledu novo; već su počeci džeza i suvremene plesne glazbe u Osijeku bili nezamislivi bez američke sastavnice. O tome svjedoče imena predratnih sastava poput Sury Band, Melody Band i slična. Još se i nakon 1945. plesao, vidio sam, na žurevima građanskih obitelji charle­ston. Tko osim profesionalaca zna što je to? Tradicija je ponekad žilava, dugopružna, a katkad joj brzo istekne rok trajanja.

Kad sam iz Đurđenovca došao u gimnaziju, sa svojim, uz Boureka, najdražim prijateljem Ivanom Bokatićem, prolazili smo često jednim od najljepših secesijskih prostora u Hrvatskoj. Ta se jedinstvena ulica zvala Bulevar generalisimusa Staljina
– do 1948. (razglednica iz 1958.)

Druga mi je dragocjena monografija knjiga Branka Mihaljevića Tragovi osječke zabavne glazbe, Osijek, 2002. Autor me podsjetio na to što je naš bend imao na repertoaru. Za mene su to zvukovi iz povijesne daljine: Casablanca, Manhattan, Bésame mucho, Caravan...

Neposredno iskustvo

Blizu radnog stola na dohvatu mi je treća knjiga koja me vodi u davne dane. To je obuhvatna, vrlo dojmljiva monografija o secesijskom urbanizmu, graditeljstvu i slikarstvu u Osijeku, zbornik što ga je uredio Julijo Martinčić, Osijek, 2001. Dok sam se šetao sa svojim, uz Boureka, najdražim prijateljem Ivanom Bokatićem nakon kazališta ili kina od najužeg centra prema istoku, prolazili smo često jednim od najljepših secesijskih prostora (Jugendstila) u Hrvatskoj, mahom iz prvog decenija dvadesetog stoljeća. U gustom rasporedu nizali su se (i nižu se) upravo ogledni primjerci osebujne stilizacije. (O arhitektima i bivšim vlasnicima obavještava navedeni zbornik.) Kad sam iz Đurđenovca došao u gimnaziju, ta se jedinstvena ulica zvala Bulevar generalisimusa Staljina – do 1948, kad je u lipnju objavljena rezolucija Informbiroa, kontrolnog organa Sovjetskog Saveza o ponašanju ostalih komunističkih zemalja. Najednom je Jugoslavija optužena za izdaju komunističkog jedinstva, što je značilo prekid svih odnosa. No do intervencije Crvene armije, kao poslije u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, nije došlo. Građa za povjesničare do danas.

Vraćam se neposrednom iskustvu. Skupili smo se, dečki iz razreda, i čitali uz večernje gradsko osvjetljenje što se dogodilo. Nikad novine nisu bile tako zanimljive kao tada. Kad je počela nova školska godina, sve se promijenilo. Slobodno smo se mogli narugati Staljnu, čije su slike netragom nestale. Spomenuo sam u zapisu posvećenu Boureku da smo se voljeli igrati riječima. Prilike je bilo za aktualan primjer: Bulevar generalisimusa Staljina pretvorili smo u Bulevarisimus. Službenog se naziva više ne sjećam, a danas je to Europska avenija.

Lenjina nije zahvatila Staljinova sudbina. U komunističkom kanonu zadržao je svoje mjesto između Marxa i Engelsa i Tita. Nisu stoga sva sovjetska djela povučena iz distribucije. Zaneseno sam slušao takozvane glazbene dokumentacije, na primjer snimljene nastupe velikih ruskih pijanista poput Giljelsa. Posebno je snažan dojam pružio film o Šostakoviču u kojemu on izvodi svoj Prvi klavirski koncert. Ti su filmovi potjecali iz Staljinova razdoblja, no naši urednici repertoara znali su razlikovati propagandu od umjetnosti. Tema je za nas bila važna jer je naša klika bila filmofilska, a osječka su kina pružala mnogo. Navest ću djela kojih se posebno intenzivno sjećam.

Iz Amerike stizali su Cukorovo Plinsko svjetlo, Chaplinov Veliki diktator, Wilderov Izgubljeni izlet, Wellesov Građanin Kane, Curtizova (Kerteszóva) Casablanca, Noć u Casablanci braće Marx, Fordova Moja draga Klementina, Hustonovo Blago Sierra Madre. Jednaku, ako ne i veću, umjetničku snagu donosila je Italija: Kradljivce bicikala De Sice, Lattuadin Mlin na rijeci Po, De Sanctisovu Gorku rižu. Nisu zaostajali francuski filmovi, s drukčijom poetikom: Carnéova Djeca raja, Delannoyeva Pastoralna simfonija i Clouzotova Manon.

Sva su me ta djela obilježila, a možda najviše dva britanska filma: Reedov Treći čovjek i Leanov Kratak susret. Leanov je film jedan je od rariteta u filmskoj povijesti, jer združuje krajnju jednostavnost i vrhunsku misaonu složenost.

Kaleidoskop beskrajnih uspomena

Pokušavam kaleidoskop beskrajnih uspomena zaustaviti na kraju bulevara ili avenije, blizu Pošte, u kratkoj ulici koja vodi prema dravskoj obali. Ondje sam stanovao kod obitelji ruskih emigranata Belov (Bjelov). Kad čitam romane u kojima se spominje zagonetna širina „ruske duše“, postajem sumnjičav: tipološka uopćavanja obično su daleka od stvarnosti. Kad se bude uspomene na Bjelovljeve, čvrsto sam uvjeren, i danas, da sam se tada bio suočio s primjerom autentične zbilje. Otac obitelji bio je šumarski inženjer, koji je nakon revolucije sa suprugom i majkom napustio domovinu, poput mnogih sugrađana. To što je ta obitelj učinila za mene pripada najdubljem sloju moje svijesti. Zahvalnost je bila neiskaziva. U gradu je tada vladala nestašica stanova jer su gradske vlasti morale smjestiti žitelje planinskih sela. Posegnule su za okušanim sredstvom: rekviriranjem. U gradskim stanovima prosječne veličine oduzele su stanarima uglavnom po jednu sobu ili čak više. Kako je morala biti ispražnjena soba u kojoj sam bio gimnazijalac-podstanar, prema nazivu koji se tada upotrebljavao, smatrao sam da ću se naći na ulici, odnosno da ću morati svaki dan putovati roditeljima u Đurđenovac, premda je to bilo teško spojivo s rasporedom sati u gimnaziji.

Međutim, dogodilo se čudo dobrote. Bjelovljevi mi nisu otkazali nego su me smjestili na kauč u dnevnoj sobi, što im je – objektivno – moralo smetati. No nijednom nisam čuo neku nervoznu riječ; naprotiv, bili su ljubazniji nego ikad. Kao da sam čitao najljepša djela Gogolja, Tolstoja, Čehova i Pasternaka. Bilo je čak i osjetilnih doživljaja u pravom smislu riječi. Pozivali su me često da s njima večeram. Menza me nije razmazila pa bih rado sjeo za stol i jeo izvornu rusku gustu juhu, boršč. I to je jelo svojevrsno čudo, meni pošlo u nepovrat. Nije nimalo pretenciozna usporedba s Proustovim kolačićima. Kad sam poslije čitao Combray, odmah se javilo sjećanje na večere kod tih divnih ljudi, koji u mojim uspomenama zaslužuju posebno mjesto. Bio bi to dostojan svršetak, ali nepotpun. Želio sam se tada obitelji nekako odužiti. Bjelovljevi su bili muzikalni, često su, uz radio, spominjali Čajkovskog i Rahmanjinova. Nakon jedne večere sjeo sam za klavir i zamolio ih da poslušaju i kažu jesu li primijetili nešto posebno. Pomaknuo sam instrument tako da nisu mogli vidjeti moje ruke. Odsvirao sam Skrjabinov Preludij, opus 9, broj jedan, koji je napisan samo za lijevu ruku. Nastudirao sam ga kod profesorice Munk. Djelo je uznosit mladi Skrjabin, ali ima i pedagošku poentu, jer jača samostalnost i legato takozvane slabije ruke, kojoj je u nezahtjevnim skladbama namijenjena uloga pratnje. Odlučujuća je namjera ruskoga kompozitora bila da napiše djelo koje mora zvučati kao da je zamišljeno za obje ruke. Kad se izvodi na koncertima, publika dakako odmah vidi u čemu je tehnički problem. Pred gostoljubivom obitelji podvrgnuo sam se ispitu. Bili su iznenađeni eksperimentom velikoga sunarodnjaka, no učinilo mi se da je prevladala sjeta: tuga zbog izgubljene prošlosti u Rostovu na Donu.